I vidjeh: ima još jedno zlo pod suncem i teško tišti ljude. 

 Nekomu Bog udijeli bogatstvo i blago i počasti te ima sve što mu duša poželi, ali mu ne udijeli da to i uživa, nego uživa tuđinac. To je ispraznost i grdna nevolja. 

 I velim: bolje je nedonošče od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba; 

 jer je nedonošče uzalud došlo i u tamu otišlo i ime mu je tamom pokriveno; 

 sunca čak ne vidje niti spozna - a spokojnije je od onoga. 

 Pa kad bi takav živio i dvije tisuće godina, a svojeg dobra ne bi uživao, zar ne odlaze obojica jednako na isto mjesto? 

 Čovjek se trudi samo da bi jeo, a želudac njegov nikad da se nasiti. 

 Jer po čemu je mudrac bolji od luđaka i što reći o siromahu koji se umije držati pred ljudima? 

 Bolje je očima vidjeti nego duhom lutati. I to je ispraznost i pusta tlapnja. 

 Što je već bilo, ime ima; i zna se što je čovjek; i on se ne može parbiti s jačim od sebe. 

 Što više riječi, to veća ispraznost svega, i koja je od toga korist čovjeku? 

 Tko zna što je dobro čovjeku u životu njegovu, za ono malo dana koje tako isprazno živi, koji mu prolaze kao sjena? Tko će kazati čovjeku što će biti poslije njega pod suncem?